
Milan Vidmar (1885–1962), rođen u Ljubljani, bio je inženjer, profesor i jedan od vodećih šahista prve polovine dvadesetog veka. Uz akademsku karijeru igrao je protiv Kapablanke, Aljehina i Rubinštajna. Godine 1950. našao se među prvim dobitnicima zvanične FIDE velemajstorske titule.
Na jakom turniru u San Sebastijanu 1911 podelio je drugo mesto sa Akibom Rubinštajnom, iza Hozea Raula Kapablanke. Iz tog turnira dolazi pobeda protiv Osipa Bernštajna. Ključni manevar je jednostavan za praćenje: beli top preko d3 stiže na h3, gde se pridružuje dami u napadu.
Vidmar je uspehe nastavio pobedama i visokim plasmanima na međunarodnim turnirima, uz rad na univerzitetu. U Karlovim Varima 1929, protiv budućeg svetskog prvaka Maksa Euvea, gradi pritisak po otvorenim linijama. Završnica partije donosi kratak i precizan taktički rasplet.
Na turniru u Notingemu 1936, Vidmar je sa pedeset jednom godinom i dalje igrao u društvu svetskih prvaka. Protiv Jefima Bogoljubova posle oštrog otvaranja dolazi do duge završnice. Crni prohodni f-pešak traži pažnju, pa beli mora da uskladi odbranu sa aktivnom igrom topa.
Vidmar je bio glavni sudija turnira za svetsko prvenstvo 1948, a svoja sećanja na šahovsko doba ostavio je i u knjizi Goldene Schachzeiten. Njegove partije nude podjednako dobar susret sa tim vremenom: podizanje topa u napad, otkriveni napad i strpljiva završnica ostaju razumljive i korisne ideje i na današnjoj tabli.