Jedno od retkih otvaranja koje nosi srpsko ime: Lc4, Le3, De2, duga rokada, pa pešaci g4-g5 kreću pravo na kralja. Po Dragoljubu Velimiroviću, čarobnjaku napada koji je davao figure kao da ništa ne vrede, samo da dođe do kralja.
Ima varijanata koje nose ime po gradu, po turniru, po nekom davnom majstoru iz analize. A ima jedna koja nosi ime po čoveku koji ju je igrao, baš onako kako izgleda: bez kočnica, pravo na kralja. To je Velimirovićev napad, jedan od retkih otvaračkih sistema koji je dobio ime po Srbinu, i verovatno jedini koji tako verno liči na svog tvorca.
Redosled se pamti iz prve: 1.e4 c5 2.Nf3 Nc6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 d6 6.Bc4 e6 7.Be3 Be7 8.Qe2, a onda duga rokada i pešaci g4-g5 kreću u juriš. Ništa se ne skriva; namera je jasna već od osmog poteza.
Koren je stariji od Velimirovića. Potez 6.Bc4, lovac koji nišani pravo u slabu tačku e6/f7, u teoriju je uveo sovjetski majstor Venijamin Sozin još tridesetih godina, pa se ceo sistem i danas vodi kao Sozinova varijanta. Kasnije ga je proslavio Bobi Fišer, koji je s tim lovcem dobijao partije za pamćenje. Ali Fišer je uglavnom rokirao kratko i igrao mirnije, s f4 i pritiskom po centru.
Ono što je Dragoljub Velimirović uradio šezdesetih godina u Beogradu bilo je drugačije, i bezobraznije. Umesto kratke rokade, spojio je Le3 i De2, sklonio kralja na damino krilo (0-0-0), a onda pustio pešake g4-g5 da razvale crnu odbranu ispred rokade. Zamisao je stara koliko i šah, juriš na kralja, ali sklop je bio nov, i toliko prepoznatljiv da mu je struka dala ime. Danas u ECO klasifikaciji šifra B89 stoji baš uz reči Sozin, Velimirović Attack. Malo koji igrač ima varijantu s vlastitim imenom; Draško ju je zaradio za tablom, ne u kabinetu.
Glavne ideje su brutalno logične. Lovac s c4 i dama na e2 zajedno drže na oku pešaka e6 i polje f7, čim crni negde popusti, tu je žrtva Nd5 ili Nf5 koja otvara liniju do kralja. Duga rokada znači da beli pešaci na kraljevom krilu mogu slobodno da jure napred (g4-g5, pa h4-h5), jer se sopstveni kralj sklonio na drugu stranu table. Nastaje trka: obojica rokiraju na suprotne strane i onda je pitanje ko će pre da probije. U toj trci Velimirović je gotovo uvek bio brži, jer je bio spreman da za jedan tempo da i figuru, pa i drugu, samo da protivnički kralj ostane go. Crnom nije lako: jedna needna procena, jedan spor potez, i partija ume da bude gotova pre dvadesetog poteza.
Kako to izgleda u najčistijem obliku, pokazuje partija sa prvenstva Jugoslavije 1965. u Titogradu. Protiv Jovana Sofrevskog Velimirović je odigrao ceo sistem kao iz udžbenika, samo što udžbenik tada još nije ni postojao, a onda već u 14. potezu bacio skakača na f5.
Posle 14.Nf5! crni više nema kuda: uzme li skakača, otvara se cela e-linija i dijagonala do kralja, a ne uzme li ga, stoji figura manje. Nekoliko poteza kasnije sve je gotovo. Baš po ovakvim zamislima linija i nosi njegovo ime.
Skeptik bi rekao: lepo, ali da li to prolazi protiv svetskog vrha? Prolazi. Pet godina kasnije, na Evropskom ekipnom prvenstvu 1970. u Kapfenbergu, s druge strane table sedeo je Leonid Štajn, trostruki prvak SSSR-a i jedan od najopasnijih napadača svoje generacije. Velimirović ga je dočekao istim sistemom, gurnuo pešake g4, pa h4-h5, i u obračunu dvojice virtuoza napada bio je onaj koji je prvi stigao.
Pobediti Štajna njegovim oružjem, napadom, govori više od svake teorije. A da sistem ostaje ubistven i decenijama kasnije, dokazuje partija sa zonskog turnira u Budvi 1981. Protiv jakog velemajstora Božidara Ivanovića Velimirović je izveo možda najlepšu minijaturu ovog otvaranja: žrtvu lovca na f7 već u 15. potezu, pa lov na kralja koji se sklapa za nepunih trideset poteza.
15.Bxf7+! i crni kralj kreće na put s kog se ne vraća. To je Velimirovićev napad u jednoj rečenici: daj šta daš, samo neka kralj ostane na promaji.
Draško nas je napustio 2014, ali njegov napad živi, i u knjigama, i u duhu. Svaki put kad neko kod nas izvuče Lc4, Le3, De2 i duga rokada, pa gurne g-pešaka napred bez mnogo računice, on igra malo parče srpske šahovske istorije. Retko koja nacija ima otvaranje koje sme da nazove svojim. Mi imamo, i zove se po čoveku koji je verovao da se šah ne brani, nego napada.