
Ako srpski i jugoslovenski šah ima svoju krunu, na njoj piše jedno ime: Svetozar Gligorić, svima prosto „Gliga". Rođen u Beogradu 1923, rat je prošao kao partizan, a onda za tablom uradio ono što pre njega odavde niko nije: postao jedan od prvih velemajstora na svetu (1951), osvojio rekordnih jedanaest prvenstava Jugoslavije i decenijama se držao među prvih deset igrača planete. Zlato na prvoj tabli olimpijade u Minhenu 1958. bilo je samo potvrda onoga što se već znalo.
Ali Gligu ne pamtimo samo po rezultatima, pamtimo ga po tome koga je pobeđivao. Redom je rušio svetske prvake, od Euvea do Fišera. Uz to je bio i novinar: decenijama je vodio šahovsku rubriku u „Politici" i pisao za svetske revije, spuštajući kraljevsku igru među obične ljude. „Igram protiv figura", govorio je, bez pompe, samo istina o poziciji na tabli.
A kad je pozicija tražila oštrinu, Gliga se nije libio. Godine 1959. Jugoslavija je bila domaćin turnira kandidata (Bled, Zagreb, Beograd) i za jednu od tabli seo je šesnaestogodišnji Amerikanac, Robert Džejms Fišer. Mladi genije izvukao je svoj voljeni najdorf; Gliga je odgovorio najoštrijom linijom sa f4 i dugom rokadom, i krenuo pravo na crnog kralja. Njegov osećaj za inicijativu najbolje se vidi baš ovde:
Žrtve na daminom krilu razgolitile su crnog kralja, a Gliga je preciznom tehnikom napad pretočio u punu tačku, pobeda nad Fišerom, i to na domaćem turniru kandidata. Nije to bio usamljen trijumf: Fišera je kroz karijeru savladao čak četiri puta, što retko ko na svetu može da kaže.
Ipak, njegov omiljeni „protivnik iz snova" bio je Tigran Petrosjan: nijednog svetskog prvaka nije pobeđivao češće. Godine 1963, na prvom Pjatigorski kupu u Los Anđelesu, sreli su se svega nekoliko nedelja pošto je Petrosjan osvojio šahovsku krunu. Gliga je poveo špansku partiju strpljivo, a onda udario tačno u pravom trenutku:
Srušiti vladajućeg svetskog prvaka, belim, u čistoj borbi, to je vizit-karta igrača svetske klase. A ako je jedno otvaranje bilo Gligina veroispovest, onda je to kraljev indijac. O njemu je znao dublje od gotovo svih; po njemu i danas nose ime čitave varijante (sistem sa Be3 protiv kraljevog indijca zovu Gligorićevim).
Tu odbranu je voleo i crnim figurama, sa gotovo verskom odanošću. U Zagrebu 1970. ponovo je pred sobom imao Petrosjana i pustio kraljevog indijca s lanca, u punom naletu pešaka na kraljevom krilu:
Pešačka lavina, žrtve, matni napad: sve ono zbog čega je kraljev indijac postao oružje generacija, Gliga je odigrao kao da recituje sopstvenu poeziju.
Bio je „gospodin šaha": džentlmen za tablom, čovek koji je znao i da izgubi s osmehom, i koji je celog života šah vraćao ljudima, kroz novine, knjige, komentare partija, pa čak i muziku koju je komponovao u poznim godinama. Otišao je u Beogradu 2012, ali ostavio je nešto trajnije od rezultata: dokaz da najbolja igra na svetu može da govori i našim jezikom. Zato Gliga i pripada ovoj mapi, jer šah, kao i on, pripada gradu i ljudima u njemu.