
Ako je ikad postojao igrač koji je verovao da je šah pre svega napad, onda je to Dragoljub Velimirović. Rođen je u Valjevu 1942, a prve poteze naučio je od majke, Jovanke Velimirović, prve šampionke Jugoslavije (1939). Od malih nogu birao je najoštrije varijante i nije mnogo mario ko sedi s druge strane table. Žrtvovao je figure kao da mu ništa ne vrede, samo da bi došao do protivničkog kralja. Zbog toga su ga i zvali jugoslovenski Talj.
Njegov rukopis najbolje se vidi u jednoj partiji sa prvenstva Jugoslavije 1965. Otvorio je tačno onako kako će kasnije nositi njegovo ime, a onda je već u 14. potezu bacio skakača na f5, samo da otvori liniju do kralja.
Crni kralj je ostao go nasred table i partija se sklopila za nekoliko poteza. Upravo po ovakvim zamislima (Lc4, Le3, Dе2, pa duga rokada i juriš pešaka na kraljevom krilu), ta linija Sicilijanke i danas se u teoriji zove Velimirovićev napad. Malo koji igrač ima varijantu s vlastitim imenom; Draško je imao, i zaradio je pošteno, za tablom, a ne u kabinetu.
Ono što ga izdvaja jeste da je tako igrao i protiv najvećih. Na prvenstvu Jugoslavije u Umagu 1972. naišao je na Ljubomira Ljubojevića, jednog od najopasnijih napadača svoje generacije. Umesto mirne teorije, Velimirović je krenuo skakačem na d5, a onda dao i celog topa na e6.
14.Txe6+!! je od onih poteza koje zapamtiš za ceo život. Ljubojević, i sam virtuoz napada, jednostavno nije stigao da se odbrani, Velimirović ga je nadigrao baš u disciplini u kojoj je Ljuba bio kod kuće. Kad daš dve figure protiv igrača tog kalibra i prođeš, to nije sreća, to je vera u sopstveni proračun.
Bilo bi nepravedno svesti ga samo na belu stranu i otvaranje koje nosi njegovo ime. Draško je napadao i crnim figurama, kad zatreba. U Ohridu iste 1972. dohvatio je Rafaela Vaganjana, budućeg elitnog velemajstora, u obračunu u kojem su obe strane igrale na sve ili ništa.
Iza sebe je ostavio karijeru vrednu svakog napada: velemajstor od 1973, tri puta prvak Jugoslavije (1970, 1975. i 1997), srebro i sa reprezentacijom i pojedinačno na Olimpijadi u Nici 1974, i niz od 15 uzastopnih pobeda na zonskom turniru u Portugalu 1978, najduža serija u istoriji ciklusa za svetsko prvenstvo. U svetskom vrhu popeo se do 20. mesta (1986). Preminuo je u Beogradu 2014, ali njegov napad (i onaj u knjigama, i onaj u duhu) živne svaki put kad neko za tablom krene figurama napred, bez kalkulacije, pravo ka kralju.