
Ako je jugoslovenski šah imao svog pionira, čoveka koji je prvi otišao u svet i vratio se sa zlatom pre nego što je iko ovde znao da je tako nešto uopšte moguće, onda je to Borislav Ivkov, Beograđanin kome su svi govorili prosto „Bora". Rođen je u Beogradu 1933, a već sa sedamnaest godina zauvek se upisao u istoriju igre: 1951. u Engleskoj postao je prvi svetski juniorski prvak koga je šah ikada imao. Pre njega te titule nije ni bilo, Bora ju je osvojio prvi i time otvorio vrata svim mladim igračima koji su za njim krenuli.
Ta juniorska kruna nije bila trenutak sjaja ni srećan splet okolnosti. Za svega nekoliko godina Bora je bio internacionalni majstor (1954), pa velemajstor (1955), i već je za tablom sedeo naspram najvećih imena planete. U Beogradu 1954, kao dvadesetogodišnjak, dobio je za protivnika Tigrana Petrosjana, čoveka koji će za nepunih deset godina postati svetski prvak. Mladi Beograđanin nije se ustručavao: poveo je oštru sicilijanku, rokadom se sklonio na kraljevo krilo, a onda krenuo pravo na Petrosjanovog kralja, koji je dugom rokadom otišao na damino krilo.
Petrosjan je važio za igrača koga je gotovo nemoguće srušiti, a Bora ga je strpljivo samleo, prednost pretočio u dobijenu završnicu i punu tačku isterao do poslednjeg poteza. Tu se već nazirao majstor kakav će postati: ne vatromet poput Talja, nego dubok i univerzalan igrač koji te može pobediti u bilo kakvoj strukturi, mirno i temeljno.
Godine su prolazile, a Ivkov je ostajao gore. Bio je kandidat za prvaka sveta 1965. i čak pet puta igrao na interzonalnim turnirima, decenija i po među najboljima na svetu. A onda je, na memorijalu Kapablanke u Havani 1965, odigrao možda najčudniji dvoboj svoje karijere. Preko puta njega nije sedeo niko: Robert Fišer, u jeku hladnog rata, nije dobio dozvolu američkih vlasti da otputuje na Kubu, pa je sve partije igrao iz Maršalovog kluba u Njujorku, a poteze su preko okeana prenosili teleprinterom. I takav, na daljinu, Fišer je bio strašan protivnik. Ipak, Bora ga je crnim figurama nadigrao u španskoj partiji i istrpeo dugačku završnicu do pobede.
Skalp Fišera nije bio usamljen. Kroz karijeru je Ivkov pobeđivao čak petoricu svetskih prvaka: Smislova, Talja, Petrosjana, Fišera i Karpova, a to malo ko na svetu može da kaže. Od velikih je retko gubio, a dobijao ih je u svim epohama, kao da vreme na njega nije delovalo.
Najlepši dokaz te dugovečnosti stigao je u Karakasu 1970. Preko puta table seo mu je devetnaestogodišnji Sovjet, Anatolij Karpov, momak koji će za samo pet godina i sam postati svetski prvak. Iskusni Bora održao je mladom talentu čas iz napada: u daminom gambitu prebacio je damu na kraljevo krilo, žrtvovao figuru i naterao budućeg šampiona na predaju.
I tu je, u jednom potezu, cela priča o Ivkovu: dečak koji je 1951. osvojio prvo juniorsko zlato u istoriji, dve decenije kasnije još je držao lekcije budućim prvacima sveta. Uz šah je ostao ceo život, kao novinar, komentator i tihi patrijarh naše škole, sve do odlaska u rodnom Beogradu 2022, u osamdeset devetoj godini. Na ovu mapu spada zato što je bio prvi: Beograđanin koji je svetu poručio da se i odavde može stići do samog vrha, i da najbolji šah ume da progovori i našim jezikom.